Svjedoci smo velikih promjena koje se dešavaju u svijetu općenito, ali i u Bosni i Hercegovini. Globalizacija uzima sve više maha i tako za sobom ostavlja sve više siromaštva. Istovremeno sa druge strane, ljudi su danas bogatiji nego ikada do sada, to je činjenica, ali su nažalost također i nezadovljiniji nego ikada. Materijalizam je uveliko ovladao nama, gubimo se u vremenu i prostoru.

Sjetimo se samo naših deda i nana, kako su oni živjeli, da li su imali pune zamrzivače mesa, da li su imali TV, internet, automobile..., odgovor je naravno da nisu. Nisu imali čak ni struje, kako mi majka priča, struja je kroz sela tešanjske općine prošla tek potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina dvadesetog stoljeća.

U čemu je problem danas kada imamo sve što nam treba, pa čak i više, imamo mašine za veš, suđe, imamo vodu u kućama ili stanovima, hrane u izobilju. Možda će neko reći kako griješim po pitanju hrane, ali nije tako, hrane zaista ima u izobilju, samo treba da je nađemo, a naći ćemo je jedino ako je budemo tražili na pravom mjestu. Neće se ništa desiti nekim čudom, zaboravite na to, samo rad i trud. Dakle gdje je problem danas pa su ljudi globalno gledajući nezadovoljni?

Problem svakako postoji, ali kao što vidimo problem nije recesija, ima se para, ali se te pare nažalost ne čuvaju, one se rasipaju, kupuju se nove stvari, prati se trend, uredu je to, ali treba znati mjeru. Možda je problem u tome što 'svi ' hoćemo da budemo nekakvi gospodini i da ništa ne radimo, a da imamo. E ne može tako. Mnogi danas govore: “Ovako se nemere dalje, a spavaju do podne“. Vratimo se samo nekih 50 godina unazad, kako je bilo? Tada ljudi sigurno nisu spavali do podne, nego su radili od ranog jutra, a zaista je u jutru bereket, što bi rekli "poslije jutra, brzo dođe sutra", nema šaka dana, što se uradi ujutro i uradi se, znaju to dobro oni koji su probali obadvoje, i spavanje do podne i rano ustajanje, razlika je očigledna.

Sigurno ste mogli primjetiti kako su naši supermarketi puni hrane. Hrana je danas dostupna svima, samo trebate za to imati para, a para ćete imati samo ako budete radili, a radit ćete samo ako budete htjeli. Kako sada to, kada nema posla ni za lijeka u ovoj našoj Bosni i Hercegovini? Da li je to zaista tako ili nam se samo pričinjava? Posla ima i previše, samo nema radnika, nema ljudi koji su spremni da se žrtvuju, neće ljudi svašta, svi hoće u čaršiju, a sela nam postaju pusta. Šta je sa zemljom, ko će nju obrađivati, napuštamo je polahko, a svi dobro znamo da je zemlja izvor života, ali civilizacija privlači u velike gradove, "samo nek si tu, pa makar ni za kifle ne imao, ali je bitno da si tu". Zbog čega si tu, šta tražiš? Mnogi će reći "Posao, eto šta!", ali posla nema, mora se čovjek sam snaći, ne mogu svi biti nečiji radnici, nema se toliko posla na jednoj strani: privredi; mora se raditi i u poljoprivredi, balans znači posao za sve. Ne mogu svi biti pametni, neko mora da misli, a neko da radi, a naš problem je što svako hoće da misli, a ne da sluša nadređene, a ko će onda da radi? Odgovor je niko. Kada niko neće da radi onda nema ni posla. Uvijek je bilo izuzetaka i bit će ih, ali oni se sigurno neće žaliti da se nema posla...

Zaista ko hoće da radi posla ima i preko galve što bi rek'o naš narod.
Mi u Bosni i Hercegovini imamo hvala Bogu još čiste vode i obradive površine u izobilju, zemlja nam stoji onako i propada, neće niko da radi, čast izuzecima, kažu da se nema vremena cijeli dan posvetiti tome, a može se gledati TV i kada treba i kada ne treba. Organizacija vremena je jako bitna, treba se naći vremena za sve. Ne kažem da treba samo raditi, može se i odmoriti, družiti sa prijateljima, rodbinom, komšijama, za koje nažalost imamo sve manje vremena. Gdje nam ode dragocjeno vrijeme, kao da se gubi, da li vrijeme brže prolazi, ili je to samo prividno i zavisi od mjesta i okruženja i toga čime se trenutno bavimo, da li vrijeme uvijek isto brzo prolazi, je li se promjenilo vrijeme ili mi sami?

Vratimo se opet unazad kažem samo 50 godina i pogledajmo stanje iz drugog ugla, iz drugog vremena. Je li tada bilo više posla, je li bilo možda manje ljudi u Bosni i Hercegovini, ili su ljudi generalno bili zahvalniji? Šta je zaista pravi razlog današnjeg stanja?
Da krenemo redom. Ljudi nije bilo više, ali su ljudi više radili, radili su od ranog jutra, a nisu sjedili  do kasno uz TV, internet i slično, pa kasno ustajali, nego su imali odličnu organizaciju vremena, i tačno su znali kada se šta radi, imali su plan za cijelu godinu, a šta mi sada imamo, znamo li šta ćemo sutra raditi, šta sada, da ne pitam za sedam dana, ili mjesec... Tu je problem, u nama samima i uvjek je problem u nama. Kako kaže Allah dž.š. u Kur'anu: „Šta god ružno da ti se desi sam si kriv, a za dobro znaj da je od Allaha“ i dalje u jednom Kur'anskom ajetu stoji: “Allah neće izmjeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne izmjeni“.

Koje su nam poruke ovdje? Znamo li ih prepoznati? Da li nam zaista treba da se promjeni  stanje našeg naroda? Jesmo li možda ovako sretniji? Da li nam išta fali? Odgovore svi znamo. Nije nam dobro, svi mi to dobro znamo, ali gdje je rješenje, da li ga uopće ima?

Ima, za sve ima rješenje. Ono je jednostavno, moramo mijenjati navike, loše navike, one su glavni razlozi ovakvog stanja. Koristimo svoje vrijeme pravilno i pametno, radimo bilo šta, ne mora se sve platiti, radimo to zbog sebe, rezultati će doći brzo. Ako promjenimo sebe, mjenjamo društvo, dakle budimo korisni članovi zajednice u kojoj živimo, promjenimo sebe i svoje porodice na bolje i bit će nam svima bolje. Zaista se i najveća građevina počinje prvim udarcem krampe i prvom iskopanom grudvom zemlje. Počnimo nešto mjenjati, i bit će nam svima bolje, probudimo se iz sna zvanog svakodnevnica, mjenjajmo nešto, jer nam nije dobro. Kako kaže poslovica: „Svaki početak je težak“, ali makar pokušajmo malo razmišljati o sebi i svome vremenu i stanju u kome smo sada.

Mihret Delić
MEDIAINFO.BA